Tekst u kontekstu kadra

Slikarica Anabel Zanze postavila je čvrste koordinate svojem likovnom djelovanju, nametnula sebi načelnu strogost i motivsko-problemsku koherenciju. Premda je u intimnim crtežima pokazala autentičnu lirsku žicu i elastičnu imaginaciju, slikarski opus sagradila je djelima na kojima redovito kombinira tekstualne i uže likovne sastojke, odnosno preispituje i rekreira odnose slova i površine/pozadine. Sadržaj ili izazov većine njezinih ostvarenja možemo okrstiti sintagmom: tekst u kontekstu kadra.

Tumačenje njezine djelatnosti sastojalo bi se, dakle, u istovremenosti gledanja i čitanja, u prožimanju verbalnih (odnosno: slovčanih) i vizualnih znakova, dakako, s neizbježnom potencijalnošću njihova nepoklapanja ili mimoilaženja. Uostalom, i sama tekstura (to jest: rasprostiranje teksta) već je unaprijed dvosmislena, višesmislena, jer upisane riječi često ne teže dovršenosti, a nanizane rečenice također uglavnom izmiču potpunosti informacije. S druge strane, uspostavljena mreža vertikalnih i horizontalnih tokova (redaka ili „stupaca“) isto tako može popustiti, dovesti do prekida u lancu, preskakanja „očica“, lakuna i iskoraka, čime mehanički poredak dobiva bonus iznenadnosti i neizvjesnosti.

Dosadašnji tumači slikaričina opusa, pretežno predgovarači u katalozima i prikazivači u časopisima, nastojali su vješto bordižati između „literarnih“ i „optičkih“ svojstava njezinih slika, neki stavljajući naglasak na interakciji konfrontiranih medija, a drugi više insistirajući na autonomiji i čistoći njezina likovnog izraza. Ni sam se ne bih opredjeljivao dokraja, jedino bih kompromisno ukazivao kako akumulacija tekstualnih elemenata ne dokida niti poništava vizualnu efikasnost ostvarenih kompozicija. Da ne bismo ostali u poziciji Buridanova magarca u prosudbi autoričina rada, sada nam sama autorica nudi novi instrument spoznaje i procjene, vlastitu knjigu s tekstovima i reprodukcijama.

Autopoetička svijest

Zbirka mikroeseja i predstavljenih radova naslovljena Pogled iznutra izvanredan je primjer autopoetičke svijesti i kreativne refleksije, rezultat sustavnog promišljanja i metodičnoga dopunjavanja iskustava, odmjeravanjem s domaćim i inozemnim srodnicima, uvažavanjem tradicionalnijih i inovativnijih postupaka, razumijevanjem moderne klasike i aktualnosti. Anabel Zanze na taj je način samoj sebi darovala originalnu monografiju, okupila raspršene sastojke dosadašnjega djelovanja tijekom više od dva desetljeća po diplomiranju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Dakako, nije slavljenički povod rezultirao ovom knjigom, nego ju je stvorila potreba sagledavanja prijeđenih postaja, svođenja računa s dosad postignutim.

Iz stranice u stranicu, iz lista u list, pratimo sučelice misaone formulacije i likovne emanacije. Ne upadajući uglavnom u memoarski ton, autorica nas upoznaje s razlozima svojih odluka i s fazama svojih zanimanja. Njezino svjedočanstvo računa i na stručnu formiranost, govori o poznavanju metjea i tekovinama kaligrafije i impaginacije kao likovnih vještina. Ali bitna je spoznaja da se kreacija može postići jedino nadmašivanjem ograničenja, nadvladavanjem nametnutih mjerila. Kategorički imperativ slikaričina djela nalazim u ekspliciranoj težnji „žrtvovanja semantičke funkcionalnosti u korist vizualnog dojma“.

Svaki od tridesetak zapisa u knjizi vezan je uz specifičan problem, često upravo uz istoimene cikluse ili pak uz smisao određenih postupaka. Navodeći barem nekoliko naslova ukazat ćemo na širinu i razvedenost slikaričinih zanimanja: Prva slova, druga slova, Pozivnice, Blokovi, Stranice, Lakune, Rasteri, Rubikove kocke, Tetris, Palimpsesti, Labirinti, Likovi i dvoličja, Knjiga, Mappa Mundi, Citati... Preciznost i formulaičnost iskazivanja kao da teži znanstvenom diskursu, ali eliptičnost i lapidarnost povremeno je usmjerena pjesmi u prozi, a u obraćanjima prijateljicama, kritičarkama (Romini P. i Ivani R.) Anabelino govorenje zadobiva upravo pjesnički zamah.

Uz temeljnu dvojnost slovne komponente i vizualne konstante slikarstvo Anabel Zanze mogli bismo zbiti i u tjesnac krajnje redukcije i postaviti u okružje razmetljive asocijativnosti. Isto tako razvidna je i polarizacija između gotovo pobožne predanosti izvođenju, minucioznoga ispisivanja raznih grafija i abeceda, s jedne strane, i „kreativne agresije“ u odnosu na doslovnost smisla, na mogućnost čitateljskoga „užitka u tekstu“. Posnost i disciplina, stereotipija i repetitivnost, monotonija i monokromija na jednom su poslu, a pulsiranje i sinkopiranje kadra, vezivo i čipka čestica, tlocrtnost prodora i prilaza, dinamična razmjena crnine i bjeline, punine i praznine, tvore optičku aktivu uspostavljenih kadrova.

Autonomija prostora

Moglo bi se slikaričinu djelu pristupiti i s literarne, letrističke pozicije, pripisati je vizualnom, konkretnom, grafičkom, tipo-pjesništvu. Moglo bi se ulančati u apsolutizam stranice, u Mallarméovu ideju knjige u koju čitav univerzum staje, gdje riječi i slova razgovaraju i prepiru se s marginama. Moglo bi se pridružiti Kolarovu kolažiranju knjižnih blokova i pasusa. Moglo bi se zaključiti i da sama ideja „citatnosti“ pripada u postmodernu književnu praksu, u obzorje palimpsesta i „dekonstrukcije“.

Mislim da je pristup iz aspekta likovnosti ipak mnogo pertinentniji i plodniji. Temeljni okvir pristupu Anabel Zanze daje refleksija o učinjenom i o činu, dakle gotovo konceptualna premisa. Rezultati njezinih tekstualnih nanosa nalik su geometrijskoj apstrakciji ili čak opartističkim strukturama. Dodao bih da odnos podloge i plana prema slovima podsjeća na poetiku grupe Support-Surface, a povremeni prodori mrlja zadobivaju čak enformelni učinak. Ali navođenjem mogućih uzora, odnosno svojevrsnim djelima kao odavanjima počasti sama je autorica ukazala na mnoge od svojih „svjetionika“ (Vaništa, Beuys, Kipke, Martek, Kožarić, Brancusi, Knifer i Arp), takoreći svrstala se u područje esencijalizma, mentalizma, svojevrsna gorgoniranja.

Hipertrofijom veza i usporedbi ne kanimo Anabel Zanze osuditi na rezervat erudicije, na limb eklektičnosti, nego samo ukazati na bujnost i razuđenost asocijativnih sklopova, protežnost pritoka recepcije. Štoviše, raznovrsnost referencija ukazuje na autonomiju njezina prostora, položaj na križanju inače dihotomnih sustava i uvećanih teškoća „jedinstva u različitosti“. Možda bi trebalo uračunati i naglasak feminilnog senzibiliteta, podatak da se slikarica imenički nadovezuje na svjetove nekih ključnih književnica (Tess, Sylvia, Anaīs, Ivana), a metodu Steinove („a rose is a rose is a rose“) na svoj način aplicira i primjenjuje. Kako bilo, napast cerebralnosti svakako je omekšana i rastvorena u senzornoj verifikaciji poteza i boje, u suverenoj kompoziciji likovnih, oblikovnih svojstava.

Otišli smo predaleko od spoznajnih razina knjige koju razmatramo, zavela nas je poticajnost reproduciranih slika i predstavljenih ciklusa i faza, no kad se vratimo sadržaju umjetničinih zapisa, uvidjet ćemo nužnu isprepletenost mišljenja i slikanja.